VRTLOG ŽIVOTA
Nemam više suza, nemam više slave
nemam više ništa, što mi život znači,
ostao sam prazan kao šuplja tikva
pustih se niz vodu da me nose vali.
Uzrujale misli ostale su same
i vjetar što puše ničemu ne služi,
jer lišće je odavno napustilo grane
uzalud se trudi da mi vrati misli.
Tišina je prazna uzalud se trudi
svi ti davni zvuci postali su tiši,
tražio sam mir u dalekoj luci
našao sam nemir koji dušu muči.
Polako se gasi smisao života
umoran od puta koji dugo traje,
čekanje je čežnja koja nadu budi
da će biti bolje ako kraće traje.
Litice su strme zato moraš pazit
gdje možeš da staneš u hodu života,
jedna mala greška u ponor te baci
i nosi te rijeka preko svakog plota.
Nebo je daleko kad sa zemlje gledaš
još su dalje misli koje tebi vode,
odlaze od mene kao nabujala rijeka
al nikada nazad da se tvojim spoje.
Tiho kuca vrijeme i nikud se ne žuri
a moje se misli u kazaljke splele,
htio bi se otet tom vrtlogu života
da mi stane vrijeme da razmislim bolje.
Snijeg polako pada i bijele se staze
ničeg više nema gdje je prije bilo,
odoh i ja vani da probijem staze
da počnem iz početaka, kao da prije ništa nije bilo.
29.10.2018. Zagreb
