Kratka priča koja uvlači tri generacije u jedan čarobni
krug u kojemu su svi ovisni jedni o drugima.
Priča je izmišljena ali ima toliko dodirni točaka
s našom stvarnošću da ne bi bilo nikakvo čudo
da se netko i prepozna u toj priči.
MOJA KORONA I JA
Kratka priča, autobiografija koja opisuje borbu čovjeka s bešćutnom bolesti.
Sami početak priče je malo dosadan, no ako znate da je to ona ravnica prije
uzbrdice, nećete odustati od čitanja. Na svakom sljedećem listu situacija je
napetija dok ne dođemo do onoga trenutka umiranja…..
OPTIMUS LUPUS
Krataka priča o ljudima i vukovima, koja čitatelja spontano uvlači u priču da bi mu poslala poruku, razbila predrasude i obrisala prašinu sa očiji.
DA MI JE BITI VUK
Krataka priča o ljudima i vukovima, koja čitatelja spontano uvlači u priču da bi mu poslala poruku, razbila predrasude i obrisala prašinu sa očiji.
DA MI JE BITI VUK
Dok jesen šara krošnje po parku, lagani povjetarac donosi po koji žuti list u moje krilo. Ljeto je bilo toplo, pitomo, dok jesen u sebi nosi neki priziv divljine. Predivna našim očima, čarobna našim čulima, no ipak moramo biti na oprezu. Dok mi vjetar lice miluje, negdje u daljini osjećam taj zov divljine kao da me zove, od kud li me samo poznaje. Nisam se daleko odmakao od gradske gužve, tek nekih 500 metara u parku Maksimir. Osjećam neko drugo vrijeme, neka druga pravila, a još se na kraju ulice vide ulazna vrata ograde. Dugo nije bilo kiše, suha je drvena klupa za jednoga umornoga prolaznika. Konačno mogu predahnuti, ova me priroda očarala. Sa vremena na vrijeme osjetim šuštanje sa stare breze, vjetar joj trga lišće a ona, ne da se. Nisam sam, šumskom cestom prolaze skitnice, ulizice i pokoji gospodin sa crnim šeširom. Svako malo, na moje iznenađenje starije gospođe prolaze u šetnji sa psom. Neke vode psa, a neke pas vodi, moglo bi se reći. Zanimljiva je to kombinacija koja me vodi u dubiozu naše stvarnosti. Prvo što mi pada na pamet je ona izreka da je „pas čovjekov najbolji prijatelj”. Ako je suditi po ovome što mi oči vide i jedini prijatelj. Malo ljudi šeta zajedno, još manje obitelji dolazi u šetnju zajedno. Jedini prijatelj čovjeku trenutno je pas. Gledam zatim te pse na uzici pa se pitam što bi oni rekli da razumiju. Da li se možda pitaju zašto ih prijatelj vodi na uzici. Zar ne bi trebali biti ravnopravni. Dok ja razmišljam nebo već polagano navlači tamne zavjese. Ni vjetar više nije blag kao prije. Kao da je u predvečer iz nekoga razloga ljut, pa sada podiže to palo lišće sa zemlje. Vrtloži ga sa jednoga mjesta na drugo. Kako se noć primiče tako me zov divljine sve više obuzima. Svi psi i psići krenuli su svojim kućama. Hladno je, neki nose hlače, neki pak majice teško onom koji nemaju ništa na sebi. Noć je samo za divlje životinje. Vrijeme je da i ja pođem tražiti toplo ognjište, vrijeme jest, ali meni se još ne ide. Mene zove zov divljine, a znam da, hladno je. Sve manje ljudi cestom prolazi. Što sam više sam, to me više priroda privlači. Još je jedna skitnica zaboravila pronaći put prema kući, evo ga i zadnji odlazi. Ostao sam sam u pustoj šumi, svi psi su netragom nestali. Tama je gospodar noći, a tamu i slobodu vole samo vukovi. Još jedna me misao progoni. Je li moguće da su psi potomci tih vukova kojih se svi boje. Pokušavam zamisliti stariju gospođu kako vodi vuka na uzici. Bez obzira što imam bujnu maštu, slika mi puca čim lanac stavim. Vuk je vuk, lanac mu loše stoji. Rasvjeta na rubu ceste stidljivo gori dok se tama sa njom bori. Hladan je vjetar ove noći, kao da sa Sljemena snijeg nanosi. Sve je utihnulo, a u toj tišini kao da čujem da negdje u dubinu šume vukovi zavijaju. Možda bi bilo dobro da ipak krenem kući. Ma neću i ja sam vuk, ako dođu možda postanemo i prijatelji. Slične smo naravi i mene nepravda progoni, i moje su po šumama ubijali. I ja volim slobodu i spreman za nju izginuti. Čuo sam da vukovi cijene samo hrabre, ne smijem se dati preplašiti. Deset je sati prošlo, noć je već sve ofarbala u crne boje. Dok sam sam stopljen sa prirodom pokušavam što više podataka izvući iz moje spoznaje o vukovima. Ima tu i nešto bajki, moram neke spoznaje odbaciti. Znam da su divlje životinje, ali daj da raščistim sa tim što je to divlje. Lava zovu krajem životinja, ali ja sam toga kralja životinja vidio u cirkusu kako sluša kao mala beba, vidio sam i slona, ali vuka nikada. Je li moguće da je vuka nemoguće pokoriti i ukrotiti. Zar mu je sloboda bitnija od samoga života. E da smo barem i mi ljudi takvi. Kažu kakav pas takav mu i gospodar, zato ljudi po svom karakteru biraju pasminu pasa. Da, pade mi sada na pamet zašto su se psi iskvarili. Razlog tome je što se previše druže sa ljudima. Psi se redovito pare sa više partnera za vrijeme svoga života, zasigurno su to vidjeli od svoga gospodara, dok vuk cijeli svoj život živi samo sa svojom vučicom. Zanimljivo pa tako su nekada živjeli i moji preci, jesu li onda možda i psi tada bili sličniji vukovima. Kažu da vukovi žive u čoporu. Alfa mužjak sa svojom vučicom odgaja male vučiće sve dok ne narastu u odrasle vukove. Stariji mladunci pomažu u odgoju mlađih. Sve me to podsjeća na jednu veliku obitelj kakve su kod nas nekada postojale. Vukovi označe svoju teritoriju i čuvaju je od drugih vukova. Čovjek bi čak pomislio da su državotvorni, pa zar oni ne štite svoje granice nisu kao psi i mačke, koji za malo hrane pređu u tuđe kućice. Noć je hladna dok vjetar zavija, čita moje misli i kao da sa mnom razgovara. Još jedan divljak koji nikome ne odgovara, puše kad hoće i gdje god hoće. Još samo da mjesec izađe pa bi se skupila cijela družina. Dok ja razmišljam, horizont gori od nekog čudnog plamena, bit će da me je čuja. Još sam jednu stvar zaboravio, kažu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Da mi je samo sresti čovjeka takvoga karaktera. U sat vremena za stolom kao da sa dvojicom pričam. Sve što mi ispričaju prvih pola sata, drugi pola sata pobijaju. Sve računam lakše bi mi bilo sa vukovima, neka me još malo u šumi dok ne bude previše zima. Kroz krošnje grana vidim svijetla grada na drugoj strani mrak i tišina. Ja sam kao most koji dva svijeta spaja. Pripadam i jednoj i drugoj sredini. Došlo je vrijeme da krenem doma, i ja sam dio maloga čopora. Ako ne dođem na vrijeme svi će se zamisliti zašto me nema. Dok hodam kao da nisam sam, osjećam da me pogledi prate iz mraka. Tišina kao u grobu, tek moji koraci prelamaju tišinu. Možda me i prate te vučje oči iz mraka. Možda znaju da sam njihov, jer nemam straha. Sada kada znam da su tu, ja ću biti vuk u bijelom, a onu vukovi u crnom. Možda ih jednoga dana zatrebam s obzirom kakva su vremena došla.
29. Siječnja. 2022.
Jozo Krajinović
SVIJET KROZ BOŽJE OČI
Oglomak iz romana pušten da se otisne u tromjesečniku OSVIT 103-104 Hrvatskoga društva književnika Herceg Bosne 2020 godine
KRALJEVSTVO BOŽJE
KRALJEVSTVO BOŽJE
Mt 20, 1-16 a
Riječ Gospodnja
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: ,,Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.”
Mt 20, 1-16 a
Naš bi Gospodin još nadodao: „Tko ima uši neka čuje.“
Rijetki su oni koji imaju uši za ovu prispodobu te sam iz toga razloga izabrao ovo evanđelje kako bih ga kao laik pokušao protumačiti pučkim jezikom. Jedna stara poslovica kaže: „Ne budi zavidan čovjeku jer ne znaš na čemu mu zavidiš.” Mnogo sam puta čuo ovu prispodobu i željno iščekivao rasplet situacije na način da sve bude jasno cijelome puku. Svećenik bi odradio svojih 15 minuta, vjernici bi u tišini negodovali, a kako i ne bi kada nisu ispravno razumjeli. Ljudi tada kao i mi danas, mrmljali bi i razmišljali na isti način. Ma nije to pošteno, kako može imati istu plaću onaj tko je cijeli dan radio, kao i onaj koji je radio samo jedan sat. Tu ćemo stati pa idemo od početka.
Vinogradar je naš Otac nebeski, a jedan je dan u ovoj prispodobi kao cijeli naš život. Da bismo ispravno shvatili prispodobu, moramo dublje proniknuti u bit situacije koja se tada odvijala u Izraelu, premda nije ni danas diljem svijeta puno drugačija. Uvijek je jedan manji postotak ljudi imao bogatstvo dok je ostala većina radila za dnevnicu kod toga bogatog čovjeka. Onaj tko bi cijeli dan radio, mogao bi zaraditi za hranu svojoj obitelji za otprilike sljedeća dva dana. Radnici bi rano ujutro u svitanje zore dolazili na trgove ili veća cestovna križanja u naselju s ručnim alatom u ruci i s nadom da će ih netko pozvati toga dana na dnevnicu. Onaj radnik koji bi odmah izjutra dobio posao, smatrao se sretnikom. U samo svitanje zore riješio je sve svoje probleme za sljedeća dva dana. Znao je da će dobiti hranu od vinogradara kod kojega bude radio i plaću za svoj rad i trud. Nije bilo mjesta stresu, strahu i panici.
„Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. “
Ne piše koliko radnika, znamo samo da je došao rano ujutro u svitanje zore. Pa vi spavajte do podne! Pretpostaviti je da je pokupio sve one koje je zatekao, ako i nije sve, onda zasigurno jest onoliko radnika s koliko je planirao odraditi posao za taj dan.
Vratimo se ponovno na Božji vinograd. Sa sigurnošću mogu potvrditi da je Otac nebeski pokupio sve koje smo mu pripremili za krštenje, zasigurno nijedno dijete nije odbio. Prvi radnici u Božjem vinogradu sva su ona djeca koja su imala sreću da su ih njihovi roditelji krstili odmah po rođenju i poslali u vinograd Božji. Oni žive bez straha, rade koliko mogu, vesele se i igraju jer znaju da su djeca Boga Oca svemogućega. Svima njima obećao je kraljevstvo nebesko, svima koji ga budu slijedili i slušali njegovu riječ.
„Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše.“
Od ovoga trenutka prestaje naša ljudska logika. Zašto se ponovo vraćao? Ja se ne bih vratio. Tko je došao na posao, došao je. Znali su radnici da vinogradar dolazi rano, devet je sati, vrpolje se, panika ih obuzima jer ga nisu sreli i pitaju se što li će biti s njima. Dug je dan pred njima, dan u kojemu neće ni jesti ni piti. Ono što su imali ostavili su djeci kod kuće, a ako se vrate praznih ruku, kako će pogledati ženi i djeci u oči. Tek je devet sati, možda još nije kasno, valja se nadati. Prašnjavom cestom čuju se koraci, ipak dolazi, isplatilo se čekati. Sretni što su dobili posao, hitro se upute s vinogradarom u vinograd.
Ali ne zaboravite, ovo je prispodoba o kraljevstvu Božjem. Znao je naš Otac nebeski da su mu neka djeca prespavala pa zakasnila, jedna su rođena u pogrešnoj ulici, druga u lošoj obitelji, a treća bez obitelji. Znao je da postoje pa ih je krenuo potražiti. Baš zato imamo vjeronauk u školi. Ovi radnici od devet sati ujutro baš su ta mala djeca koja su Boga pronašla u svojoj ranoj mladosti zajedno s ostalom djecom u školi. Nisu oni puno izgubili, lako su se prilagodili i postali čvrsti i odlučni ljudi.
„Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako.“
Neki bi od nas rekli: Pa zar opet, propast će. Tko još traži radnike u podne ili još gore, u tri sata poslijepodne? Ali, ovo je prispodoba o kraljevstvu Božjem. Ako se domaćin zemaljski, vinogradar vratio ovako kasno, pretpostaviti je da je nešto loše krenulo s poslom. Nakon pola dana tražiti nove radnike, moglo bi značiti da su ovi od jutros bili loši radnici pa trebaju pojačanje. Na trgu tišina, usne su suhe, a oči umorne. Vrijeme je ručka, ali ga nitko ne donosi, vrijeme je za malo odmora, a nisu ni počeli s radom. Misli se vrtlože. Ako krenu doma, dočekat će ih teško breme istine, ako čekaju i dalje su šanse nikakve. Kroz njihove zamagljene oči nazire se sjena čovjeka, ipak je došao, radit će. Nisu ni jeli, ni pili, cijeli su dan u grču i iščekivanju što li će biti. Sada, kada su dobili posao, moraju raditi s ono malo snage što im je preostalo. Ipak su sretni, nisu zaradili za ručak, ali će zasigurno imati večeru.
I evo nas opet u Božjem vinogradu. Zna Otac naš nebeski da mu ova djeca od prijepodne nisu neki radnici. Puno je posla, a nekima se i ne radi. Nije ih moguće poslati kući jer to ne bi izdržalo srce njegovo, Očevo. A toliko je još djece ostalo vani, traže ga u svakom pogledu, nikada ga u životu nisu sreli ni vidjeli, ne mogu ga ni prepoznati. Znaju samo da postoji, znaju da su sami i nemoćni, premda to ne žele priznati. Nisu oni krivi što su ostavljeni, krivi su oni što su ih uputili u pogrešnom smjeru. Mi smo ljudi duhovna bića, a naš duh čezne za Bogom. Neki su kršteni u dvadesetoj, neki u četrdesetoj. Izmučeni od životnih strahova, ispaćeni od surova svijeta, kada jednom stignu u krilo Očevo, nitko nije sretniji od njih. Na sav glas slave Ga i hvale, rade i rukama i nogama. Kasno su ga pronašli, ali je zato njihova radost velika.
„A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’“
Puste su ulice ovoga grada, svi su radnici već pronašli posao ili su se pak vratili kući, ostala je još samo njih nekolicina. Ne znaš što ih više boli, želudac ili glava. Cijeli su dan na suncu bez čaše hladne vode, o hrani i ne pomišljaju. Ako su se ostali vratili kući, zašto nisu i ovi. Možda kuću nisu ni imali, vjerojatno ni jučer ništa nisu jeli. Cijeli su dan lutali s trga na trg da ih netko primi, ali uzalud. Noge su im teške od hodanja, ruke im prazne, a noć je pred vratima. Tko li će dočekati zoru? Lako je bilo onima što su zorom dobili posao, oni su već jeli, pili i odmarali se, sad ih čeka večera i nadnica. Što li će biti s njima? Roje se teške misli u njihovim glavama. Cijeli dan čekati i nadati se, slomljeni od čekanja, umorni od razočaranja, najradije bi posjeli na hladno tlo da ih proguta prašina. Sjena se jedna primakla, zaklanja im pogled, nisu ni svjesni zbivanja. Kako će shvatiti da je došao trenutak da i oni nešto rade? Da, došao je vinogradar u posljednji čas, ne idu u ova doba zbog zarade, sretni su ako prežive, ako još jednom ugledaju svjetlo dana. Dovoljna će biti kora kruha i čaša hladne vode, da tijelo sutra ugleda zoru i novo svitanje dana. Tek što su kročili u vinograd, pogledi ih prate, proždiru. Zavist se skriva iza svakoga čokota loze. Sada su došli raditi, sada kada noć prostire svoje zavjese i brzo se spušta mrak. Došli bi i oni da ih je netko pozvao ranije, ali nije, poput gubavaca pognutih ramena, s bolom u duši rade s ono malo snage što im je još ostalo. Ali rade dok oni od prijepodne mrmljaju, najradije bi da ih nije ni pozvao. Dosta im je bilo onih od podne i poslijepodne, sada još i ovi u predvečer. Gdje ih je samo pronašao? Odgovor je tako jasan, ali ga ne vide svi. Na onome istome mjestu gdje i njih.
Ovo je prispodoba o kraljevstvu nebeskom, o Ocu prepunom ljubavi. Nisu njegove misli više u vinogradu, već na svakome djetetu koje mu nedostaje. Ostavlja sve i ide ih potražiti u sutonu njihova života. Zna da su ga tražili, zna da su ga mrzili i proklinjali. Sakrivali se da ih ne nađe dok su bili mladi, a sada oronuli starci sa zebnjom gledaju u nebo tražeći mjesto više. Ne, nije ih zaboravio iako pognute glave prolaze pokraj njegove crkve, htjeli bi ući, ali ih je sram zbog puka koji tamo ,,liže oltare”. Suha je koža i sijede vlasi ono što oči vide, ali je čežnja za Bogom tako živa da im svi zavide. Kada im Otac nebeski sve oprosti pa ih još i zagrli, rijetke su riječi kojima bi se moglo sve to opisati. Sagnute glave sjede u zadnjoj klupi sretni što postoje, prepuni ljubavi mole, o kako samo žarko vole, ali ih je sram priznati. Naučili su najveću lekciju u ovome životu: Biti ponizan! To je ono gradivo koje onima od prijepodne nikako ne ide. Krstiti se sa 60 godina života i prijeći crkvena vrata, ravno je samoubojstvu. Nitko više ne sluša svećenika ni njegove riječi. Svi se okreću da vide, gdje je?, što li radi?, zna li se prekrstiti? Misle u sebi da će sigurno pogriješiti i da je došao ,,Boga prevariti.” Takvi smo mi ljudi od prijepodne, puni sebe, a htjeli bismo biti djeca Božja.
„Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’“
Dan je na izmaku, večer se spušta, svi su na okupu. Večerali su za istim stolom, prvi s osmijehom na licu, drugi s bolom u želudcu, treći pognute glave. Svi za istim stolom, ali ne vrijede svi jednako. Oni od prijepodne puni su sebe, a kako i ne bi bili, pa oni su već bogati za ove druge, a tek one treće. O kako je samo velika ta ljudska bijeda i nevolja, svi su jadni, ali neki su jadniji, samo je bitno da nisi najgori i da je drugome još lošije nego tebi.
U kraljevstvu Božjem skupili su se vjernici, za istim stolom, oni od rođenja i oni od uzbuđenja. Jedni trljaju ruke, a drugi prepuni muke u strahu iščekuju Gospodina.
„Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.“
I podijeli vinogradar plaće svima jednako, kao da su svi jednako radili. Da ti pamet stane kad se malo zamisliš. Znao je da će se ovi prvi rasrditi, znao je da će ovi od podne šutjeti, ali htio je vidjeti kako će se ovi zadnji veseliti. Sutra će rano ponovo na trg po radnike, mislim da će sutra prvo uzeti ove današnje od poslijepodne jer će sutra raditi iz zahvalnosti. Oni prvi od danas sutra će cijeli dan mrmljati, neće ni htjeti raditi. Ne zavidi čovjeku jer ne znaš na čemu mu zavidiš. Je li moguće da smo toliko slijepi pa ne vidimo da je teži dan bio onima koji su došli u vinograd poslijepodne od onih koji su došli prijepodne? Iako to nije zakon ekonomije, jedni su radili čekajući, a drugi kopajući. Kojima je bilo teže prosudite sami, ali ne sudite ako niste sigurni.
I podijeli Otac nebeski svima kraljevstvo nebesko, svoj svojoj djeci. Nadam se da gore neće mrmljati ovi koji su kršteni po rođenju. Ovo je prispodoba o kraljevstvu nebeskom. Zna Otac naš za svaku suzu, za svaku našu ranu, vidi našu čežnju kada smo ga tražili, razumije i našu mržnju što ga nismo pronašli. Otac je to pun ljubavi pa zar može srce njegovo svima ne platiti isto? U njegovu smo vinogradu i kada tražimo, lutamo i kada se izgubimo. Sve nam računa i sve nam plaća. Za ono što mi nismo napravili ili bolje rečeno što smo srušili, poslao je sina Jedinorođenca da za nas to popravi, da bi nam svima plaći bila jednaka.
„Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“
Da, isplata je bila i pravno i pravedno ispravna, samo je mi nismo dobro razumjeli. Ovo vam pišem da izbrišem u vašem oku zlo na to što je dobar naš Otac nebeski. Budite sretni ako vas ujutro pozove i budite ponizni ako se baš zbog vas ponovo vrati. Ni jedno ni drugo nismo zaslužili, sve je to plod njegove ljubavi.
Jozo Krajinović, Zagreb, 2. listopada 2020.
