NEKI STARI LANCI

Priču koju ću vam ispričati nisam izmislio ja,
već sam je čuo od mog prijatelja časnika
Hrvatske vojske. On je tu priču čuo od
svoga profesora u vojnoj školi. Priča je basna.
Veoma je poučna, naročito za nas Hrvate.
Ja ću je iskoristiti kao uvod u moju pjesmu
koja se nalazi u zbirci pjesama pod naslovom:
“Pjesme za dušu.”
Priča ide ovako.

Kroz hrastovu šumu prolazi nova cesta.
Informacija se munjevito proširila od jednog
do drugog hrasta. Panika je obuzela cijelu šumu.
Dolaze kočije sa sjekirama da posijeku stabla
koja su se zateknu na putu. Još nitko ne zna točno
putanju ceste. Strah je ogroman, posebice
kod mladih hrastova. Grčevito se bore da
pobjegnu na stranu. Čupaju žile i bježe da
spase glavu. Kad tamo, negdje u dubini stoji
stari hrast, stoji i ničega se ne boji.
Mladi hrastovi začuđeni hrabrošću starog
hrasta upitaju: “Pa kao to da se ti nimalo ne bojiš? “
Sjekire su u blizini i svakog trena mogu te
posjeći. A on pun ponosa odgovora: “Djeco,
ne boj te se neprijatelja, ako s njim nisu naši.
To su samo sjekire, a gdje su im držalice?”
Isto vrijedi i za nas Hrvate.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *