VUKOVAR
MOLITVA NEROĐENOG DIJETETA
NEKI STARI LANCI
Priču koju ću vam ispričati nisam izmislio ja,
već sam je čuo od mog prijatelja časnika
Hrvatske vojske. On je tu priču čuo od
svoga profesora u vojnoj školi. Priča je basna.
Veoma je poučna, naročito za nas Hrvate.
Ja ću je iskoristiti kao uvod u moju pjesmu
koja se nalazi u zbirci pjesama pod naslovom:
“Pjesme za dušu.”
Priča ide ovako.
Kroz hrastovu šumu prolazi nova cesta.
Informacija se munjevito proširila od jednog
do drugog hrasta. Panika je obuzela cijelu šumu.
Dolaze kočije sa sjekirama da posijeku stabla
koja su se zateknu na putu. Još nitko ne zna točno
putanju ceste. Strah je ogroman, posebice
kod mladih hrastova. Grčevito se bore da
pobjegnu na stranu. Čupaju žile i bježe da
spase glavu. Kad tamo, negdje u dubini stoji
stari hrast, stoji i ničega se ne boji.
Mladi hrastovi začuđeni hrabrošću starog
hrasta upitaju: “Pa kao to da se ti nimalo ne bojiš? “
Sjekire su u blizini i svakog trena mogu te
posjeći. A on pun ponosa odgovora: “Djeco,
ne boj te se neprijatelja, ako s njim nisu naši.
To su samo sjekire, a gdje su im držalice?”
Isto vrijedi i za nas Hrvate.
SUŠA
Sjedeći tjedan dolazi osvježenje.
Za nama ostaju, lica puna znoja
i prašnjave cipele.
Bilo je to dugo ljeto, malo i previše.
Jedna stara poslovica kaše, da neradnici
ljeto vole najviše, možda u tome ima malo istine.
Ja više volim jesen, kad počne šarati lišće.
Moja pjesma pod naslovom ” Suša” ostat
će nam u kratkom sjećanju do prve kiše.
TKO TE KUĆI PRATI
Draga djeco danas je prvi dan škole,
i ne budite tužni zbog toga.
Jednog dana kada ostarite,
ostat će u vama samo uspomene.
Najljepše uspomene bit će iz škole.
Svi ti prijatelji, prve simpatije, prve ljubavi,
sve drugo život zaboravi.
I baš zato, bitno je s kim se družite
jer tko vas kući prati, taj vas sigurno voli.
SAM SA GRADOM PRIČAM
Prije 30 godina reče mi mama:“Sine nemoj voziti
kroz grad, nećeš moći proći, upasti ćeš u gužvu.“
Nekada je naš mali grad bio nalik na jeden veliki trg,
prepun djevojaka i momaka, staraca i djece.
Ove godine u kolovozu mjesecu, u neko doba
šećem sam, pustim ulicama grada i pričam sam sa sobom.
Ne mogu se sjetiti da je netko spominjao neku katastrofu,
nisam nigdje niti čuo niti pročitao, a ljudi nema.
U susret mi priđe stariji gospodin pa se drznem da ga pitam.
Djede, zašto su ulice prazne kao poslije neke epidemije?
E moj sinko, naišao je virus. Prije rata su ga držali u
epruvetama, a nakon rata im je pobjegao, pa je nastala
epidemija. Napada Hrvate slabijeg imuniteta, a posebno
one anemične. U centru je karantena, oni najbolesniji
su se zatvorili unutra i ne izlaze van. Mnogi su pobjegli
zbog virusa, a oni što su ostali donose hranu najbolesnijima
što žive u karanteni.
To je doista opaka bolest, što kažu doktori, ima li lijeka?
Upitah ga na kraju.
Slabo sinko moj, da ti pravo kažem.
Doktor kaže da su imuni samo oni tvrde kože i runjave duše.
UDOVICA
Isus pogleda i vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. I reče: “Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Lk 21,1-4
Zaista ne nađoh bolji uvod za moju pjesmu pod naslovom “Udovica”.
Sreo sam mnoge rastavljene žene koje su se javno hvale da im je bolje što su same, ali ne sretoh niti jednu udovicu koja mi to reče.
To hrabro biće koje mijenja i tatu i mamu, nosi dva križa umjesto jednoga i zaslužuje poštovanje, još od vremena prije Krista pa sve do danas.
Dok sam bio malo dijete, sve su bake oko mene bile udovice, sve su nosile crnu odjeću i sve su me voljele. Danas mi je žao, što tada nisam znao, da su one nosile teret i križ cijele nacije. Muževe oplakivale i djecu odgajale.
Danas im sa zakašnjenjem kažem HVALA.
HVALA I NJIMA TADA I OVIMA SADA!!!
SAMO JE ONA HTJELA SVE
Iz zbirke pjesama “Pjesme za dušu”
na 120 stranici knjige.
Ne isplati se glumiti, ni sebi ni drugima.
Samo pustite da vas netko zavoli, onakvog kakav
doista jeste i sve ste probleme riješili u životu.
Mnoge su htjele dio mene
samo je jedna htjela sve.
JESENJE KIŠE
Jesenje kiše mnogima turobne, dosadne
mračne i depresivne.
Pjesnici su im zahvalni, skoro pa ih ih vole
jer donose obilje inspiracije.
Bježeći od stvarnosti, sakriju se u dubinu diše,
na neko divno i čarobno mjesto i tamo sanjaju.
DVA SU SVITA
Na natječaju za pjesmu godine u 2019 u HKD Sv. Jeronima
druga (i treću) nagradu ravnopravno dijele:
„Oprosti mi jer znam”, Paško Melvan, Zagreb,
i „Dva su svita”, Jozo Krajinović, Zagreb
Ja nisam izmislio toplu vodu niti ova dva različita svijeta,
oni oduvijek postoje, ali zbog liberalizma današnjice, gdje se pod pojmom slobode kriju svi grijesi ovoga svijeta, smatram da nije pošteno da se jedna UZORITA uda za budalu ovog svita.
DVA SU SVITA
Dva se svijeta gledaju
sa suprotnih strana,
dva su svijeta ispod jednog
neba sa zvijezdama.
Djeca nam se igraju
skupa dok su sama,
kad odrastu shvatit će
razliku u nama.
Dva se svijeta spotiču
istim ulicama,
dva su svijeta različita
al se jedan od njih pita.
Jedni slave prazne glave
drugi znaju one prave,
jedni vole tuđe dvore
drugi vole samo svoje.
Dva su svita različita
od davnina uzorita,
zato gledaj ko te pita
skim ćeš poći na kraj svita.
22.08.2019 Zagreb Jozo Krajinović