SAM SA GRADOM PRIČAM

Prije 30 godina reče mi mama:“Sine nemoj voziti
kroz grad, nećeš moći proći, upasti ćeš u gužvu.“

Nekada je naš mali grad bio nalik na jeden veliki trg,
prepun djevojaka i momaka, staraca i djece.

Ove godine u kolovozu mjesecu, u neko doba
šećem sam, pustim ulicama grada i pričam sam sa sobom.

Ne mogu se sjetiti da je netko spominjao neku katastrofu,
nisam nigdje niti čuo niti pročitao, a ljudi nema.

U susret mi priđe stariji gospodin pa se drznem da ga pitam.
Djede, zašto su ulice prazne kao poslije neke epidemije?

E moj sinko, naišao je virus. Prije rata su ga držali u
epruvetama, a nakon rata im je pobjegao, pa je nastala
epidemija. Napada Hrvate slabijeg imuniteta, a posebno
one anemične. U centru je karantena, oni najbolesniji
su se zatvorili unutra i ne izlaze van. Mnogi su pobjegli
zbog virusa, a oni što su ostali donose hranu najbolesnijima
što žive u karanteni.

To je doista opaka bolest, što kažu doktori, ima li lijeka?
Upitah ga na kraju.

Slabo sinko moj, da ti pravo kažem.
Doktor kaže da su imuni samo oni tvrde kože i runjave duše.

UDOVICA

Isus pogleda i vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. I reče: “Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Lk 21,1-4

Zaista ne nađoh bolji uvod za moju pjesmu pod naslovom “Udovica”.
Sreo sam mnoge rastavljene žene koje su se javno hvale da im je bolje što su same, ali ne sretoh niti jednu udovicu koja mi to reče.

To hrabro biće koje mijenja i tatu i mamu, nosi dva križa umjesto jednoga i zaslužuje poštovanje, još od vremena prije Krista pa sve do danas.

Dok sam bio malo dijete, sve su bake oko mene bile udovice, sve su nosile crnu odjeću i sve su me voljele. Danas mi je žao, što tada nisam znao, da su one nosile teret i križ cijele nacije. Muževe oplakivale i djecu odgajale.

Danas im sa zakašnjenjem kažem HVALA.
HVALA I NJIMA TADA I OVIMA SADA!!!

KAKO NAM MALO ZA SREĆU TREBA

Da mi je ovu pamet a njegove godine još i danas
zvoni u mojim ušima slogan naše pučke poštapalice.
Ja mislim baš obrnuto, puno toga bi mi odrasli mogli
naučiti od djece samo nas sramota priznati.