Jozo Krajinović

VRTLOG ŽIVOTA

Nemam više suza, nemam više slave

nemam više ništa, što mi život znači,

ostao sam prazan kao šuplja tikva

pustih se niz vodu da me nose vali.

Uzrujale misli ostale su same

i vjetar što puše ničemu ne služi,

jer lišće je odavno napustilo grane

uzalud se trudi da mi vrati misli.

Tišina je prazna uzalud se trudi

svi ti davni zvuci postali su tiši,

tražio sam mir u dalekoj luci

našao sam nemir koji dušu muči.

Polako se gasi smisao života

umoran od puta koji dugo traje,

čekanje je čežnja koja nadu budi

da će biti bolje ako kraće traje.

Litice su strme zato moraš pazit

gdje možeš da staneš u hodu života,

jedna mala greška u ponor te baci

i nosi te rijeka preko svakog plota.

Nebo je daleko kad sa zemlje gledaš

još su dalje misli koje tebi vode,

odlaze od mene kao nabujala rijeka

al nikada nazad da se tvojim spoje.

Tiho kuca vrijeme i nikud se ne žuri

a moje se misli u kazaljke splele,

htio bi se otet tom vrtlogu života

da mi stane vrijeme da razmislim bolje.

Snijeg polako pada i bijele se staze

ničeg više nema gdje je prije bilo,

odoh i ja vani da probijem staze

da počnem iz početaka, kao da  prije ništa  nije bilo.  

            

                                                                                                             29.10.2018.  Zagreb